Da bismo ostvarili naš cilj, moramo biti svi kao jedan i živjeti za pobjede

Kada je sredinom studenog prošle godine Vjeranu Simuniću po treći put u karijeri stigao poziv iz Zadra, karizmatični splitski trener nije se previše dvoumio.

Zadar mi je jedan od najdražih gradova gdje sam do sada radio i sretan sam što su nam se putevi nakon 12 godina ponovno susreli – kazao je tada Simunić, koji je klub sa Stanova vodio i u sezoni 2002./03. te 2005. godine.

Prije i poslije toga vodio je preko 30 klubova u više država od Europe do Azije pa je po tom pitanju sigurno u samom trenerskom vrhu. Na pitanje kako to da se nigdje nije dulje zadržavao, trener Zadra odgovara:

Kad sam kretao u ovaj posao, vidio sam sebe kao jednog graditelja i htio sam ići na sve strane i svugdje nešto graditi. S jedne strane to je možda i moja mana, jer se u klubove zaljubljujem kao u djevojke, a s druge strane, mislim da je to i određena kvaliteta koju imam, jer sam surađivao s velikim brojem ljudi različitih nacionalnosti, vjera, mentaliteta… Od svih sam nešto naučio i to me učinilo boljim trenerom, a to je iskustvo koje se ne može kupiti. Osim toga, iz većine klubova sam odlazio svojom voljom, jako malo puta sam smijenjen, a gotovo u svima sam ostavio nekakav trag i to mi je izuzetno drago.

Trag je Simunić ostavio i u Zadru, gdje su ga navijači zapamtili kao vrlo temperamentnog i strastvenog trenera, koji živi sa svojim igračima i s publikom za pobjedu.

To su bili dani koje nikada neću zaboraviti. Sjećam se prvog puta kada me Zadar zvao. Bio sam uspješan s Kamen Ingradom, išli smo prema Europi, a onda sam napustio Veliku i preuzeo Zadar, koji je bio u jako teškoj situaciji na posljednjem mjestu. Nije bilo lako, ali stvorili smo takvu atmosferu i zajedništvo momčadi, kluba i navijača da su na Stanovima padali i oni najveći. Tako smo nadoknadili bodovni zaostatak i na kraju ostali u ligi. To su sjećanja koja zauvijek ostaju u srcu.

Simunić i Zadrani slave ostanak u ligi 2003. (Foto: V. SITNICA / Zadarski list)

Ovaj put situacija je nešto drugačija, ali jednako zahtjevna. Zadar u proljetni dio sezone 3. HNL jug kreće s osmog mjesta i s ciljem da izbori plasman u Drugu ligu.

To je ta moja priča da volim izazove i stvari koje se možda naizgled čine nemogućima. Baš zato nisam razmišljao ni sekunde kada mi se otvorila prilika povratka na Stanove. Imamo 10 bodova zaostatka za prvim i na proljeće nas očekuje 15 kvalifikacijskih utakmica da bismo ostvarili zacrtani cilj. Gledam na to kao da smo na trkalištu Formule 1 i krećemo s osme startne pozicije. Moramo se iz kola u kolo penjati mjesto po mjesto i nastojati što prije uhvatiti priključak s vrhom.

Zanimljivo, prva četiri proljetna kola Zadru donose dvoboje s momčadima koje su trenutačno na prva četiri mjesta prvenstvene ljestvice.

To je sigurno poseban izazov, ali upravo i prilika da što prije uhvatimo priključak. U ovom trenutku nam je najvažnije gledati sebe, pripremiti se fizički i psihički najbolje što možemo te stvoriti igru kojom ćemo moći odgovoriti zahtjevima 3. HNL jug, koja je bez dvojbe najjača treća liga u državi.

Kako su prošla prva dva i pol tjedna priprema?

Na dobrom smo putu. Imamo domaću okosnicu od 12-13 igrača plus šest novih, koji se dobro prilagođavaju, a ono što mi je posebno drago je da imam igrače koji mogu odigrati na više pozicija tako da se mogu nadopunjavati kada dođe do ozljeda i kartona. Prva dva tjedna su bila fizički dosta zahtjevna i igrači su to vrlo dobro odradili. Imamo neke manje mehaničke ozljede, zbog čega trenutačno nismo kompletni, ali sve ide nabolje.

Ono što Simunić uvijek posebno ističe je da želi od igrača dobiti onu pozitivnu sportsku drskost i Stanove učiniti neosvojivom utvrdom.

Zadar mora graditi svoj imidž s izraženom pripadnosti prema ovom gradu i prema klupskim bojama. Želim da budemo momčad koja poštuje domaći teren i gdje će protivnici uvijek dolaziti sa velikom dozom respekta. To neće biti lako, jer se s godinama to malo razvodnilo, ali upravo zato želim da mi igrači budu sportski mnogo drskiji i žešći. Želim da promijenimo taj mentalitet i od njih napravimo gladne lavove, ratnike koji će “jesti travu”, jer samo tako možemo doći do željenog rezultata.

U travnju će Simunić napuniti 65 godina, no sudeći po načinu na koji vodi treninge i utakmice, nije nimalo izgubio onu svoju prepoznatljivu energičnost i žestinu.

Gladan sam uspjeha kao i kada sam imao 30. Godine su ostale iza mene, ali u duši se još osjećam kao dječak. Svaki trening, svaka utakmica za mene je novi izazov i u svakom klubu želim postići nešto veliko. Zadar kao klub i grad zaslužuje prvoligaša, zbog tradicije i svih svjetskih igrača koje je iznjedrio od Skoblara nadalje pa i zbog ljubavi koju Zadrani gaje prema nogometu. Sada je klub u situaciji u kakvoj je i ponekad se mora nešto napraviti na mišiće da bi se izišlo iz problema i krenulo prema gore. Ja vjerujem da je to moguće. Ako se svi budemo držali za jedan štap i živjeli za to, možemo uspjeti.

Simunićeva karizma očitala se i kroz neke poteze o kojima se i danas priča, poput kupanja na Kolovarama nakon pobjede nad Dinamom 1:0 (Barnjak 90′) u travnju 2005. ili brijanja brkova, koji su bili njegov zaštitni znak, nakon osvajanja povijesnog trofeja u Brunejima.

To je samo još jedan pokazatelj kakvo smo zajedništvo tada imali i koliko smo živjeli za pobjede. Igrači su mi uvijek na prvom mjestu i oni su to diktirali. Daj Bože da ponovno stvorimo takvu atmosferu pa tko zna što će biti. Ali zato moramo svi živjeti za ovaj projekt, od nas na terenu, preko spremačice, oružara, do ljudi upravi i naših navijača.

Osjećam da kod mnogih još nedostaje vjere te da postoji određena skepsa i zato se moramo boriti da ih pridobijemo, da vide tu novu zadarsku iskru i da im pokažemo svjetlo na kraju tunela. A to možemo napraviti samo dobrim rezultatima. Naravno da oni ne dolaze preko noći, ali vjerujem da će naš veliki rad doći na naplatu i da će nam donijeti i onu dozu sreće, koja je uvijek potrebna da se napravi nešto veliko – za kraj će Simunić.