Fahrudin Šehić: Želim se jednoga dana vratiti u najljepši grad na svijetu

Drugog siječnja napunio je 48 godina, a u moru čestitki putem društvenih mreža, ali i drugim kanalima, našao se i velik broj onih iz Zadra. Iako je rodom iz Velike Kladuše, a danas živi u gradu Des Moines u američkoj saveznoj državi Iowa, Fahrudin Šehić u našem je gradu ostavio neizbrisiv trag. Igrajući za Nogometni klub Zadar u razdoblju od 1991. do 1999. zabilježio je 225 službenih nastupa i osvojio srca navijača. Stoga smo mu, uz rođendansku čestitku, uputili i nekoliko pitanja, na koja je vrlo rado odgovorio.

Koliko dugo ste već u SAD-u i čime se danas bavite?

– Ovdje sam već tri godine. Radim u velikom trgovačkom centru na poziciji supervizora, a utorkom i srijedom treniram mlade vratare u nogometnoj školi Johnston Urbandale Soocer Club.

Kakve su vam uspomene ostale iz zadarskih dana?

– Uspomene su prelijepe i to su vremena koja nikada neću i ne mogu zaboraviti. Zadarski dani za mene su bili nešto neponovljivo. Stekao sam mnogo iskrenih prijatelja te doživio jako puno fantastičnih trenutaka i kao čovjek i kao nogometaš. Moja želja je da se jednoga dana vratim živjeti u najljepši grad na svijetu.

Kako to da ste odlučili ostati u Zadru i za vrijeme ratnih godina?

– Vrlo jednostavno, nisam mogao napustiti ljude koji su proživljavali te ratne strahote. Upravo tada su se rodila neka velika i neraskidiva prijateljstva te moja ljubav prema gradu, klubu i prema Zadranima, koji su me prihvatili kao svojega. S mnogima sam dijelio zadnju koru kruha i oni sa mnom.

Kako se tada živjelo i treniralo?

– Jako teško. Nije bilo ni vode ni struje, vrebali su snajperi, padale granate po gradu. Nije bilo lako trenirati, a često smo domaće utakmice igrali izvan Zadra. No, bez obzira na sve, krasilo nas je veliko zajedništvo. Sve to smo proživljavali zajedno, kao momčad i to nas je sigurno učinilo jačima. Jako sam ponosan na vrijeme provedeno na Stanovima.

Koji su vam trenuci ostali u najljepšem sjećanju iz tih dana?

– Sportski gledano, sigurno da su to utakmice protiv Hajduka, Dinama i Rijeke, koje smo pobjeđivali na Stanovima. Pobijediti tako velikog i favoriziranog protivnika pred punim tribinama uvijek je bio poseban osjećaj. Ali moj najljepši trenutak u Zadru je rođenje sina Sandija u zadarskoj bolnici 2007. godine. Tada nisam igrao nogomet, ali dragi Bog je htio da taj dan budemo u Zadru i da mi se sin rodi baš u ovom posebnom gradu.

Pratite li danas NK Zadar i imate li kakvu poruku za našu momčad, koju očekuje važna polusezona u 3. HNL jug?

– Pratim Zadar uvijek koliko mi vrijeme dozvoli i kroz razgovor s prijateljima. Moja poruka igračima je da moraju vjerovati u sebe i ostaviti srce na terenu za svoj klub, za svoje suigrače, grad i navijače. Vjerujte da će oni to znati prepoznati. I onda kada ne bude sve išlo kako zamislite, budite ponosni i idite uzdignute glave naprijed. Sretno dragi prijatelji i nadam se što skorijem dolasku u moj Zadar. Kako kaže pjesma: “Zadar je u srcu mome, Zadar je u mojoj duši.” Vaš Šeha!

NK Zadarkomerc 1999. (Foto: Zvonko Kucelin)

Stoje: Joško Španjić, Almir Turković, Antonio Župan, Tomislav Rogić, Nikola Veršić, Dalibor Zebić, Damir Biškup, Ante Galešić, Hrvoje Rodin, Fahrudin Šehić, Elvis Pinčić.

Sjede: Sergej Nejman, Marin Prpić, Ferdo Milin, Jerko Mikulić, Josip Butić, Josip Modrić, Petr Stoilov, Zvonimir Jurić, Luka Hržina, Jakša Krstulović.

NK Zadar 1995./96. (Foto: Z. Kucelin)

Stoje: Stanko Mršić, Marin Galac, Tomislav Rogić, Rafael Sušić, Damir Knežević, Saša Glavaš, Fahrudin Šehić, Josip Bepo Bajlo.

Čuče: Nenad Rogošić, Mladen Romić, Jakov Surać, Zvonimir Jurić, Zoran Vujčić i Krešimir Pedić.