Dragi Hrvoje…

Dragi Hrvoje,

Pišem ti ovo jer sam siguran da nas negdje odozgo gledaš i čuvaš. Siguran sam da pratiš što se događa s tvojim klubom, kako napreduje iz dana u dan i kako se tvoj otac svakoga dana bori da ga izvuče iz problema, otrgne od bremenite prošlosti i od njega napravi nešto, na što bi ti bio ponosan. Siguran sam u to zato što si ti jedini koji mu može dati snagu da radi ovo što radi. To mora biti nadnaravna snaga. Jednostavno mora.

Sjećam se tog prokletog dana prije točno deset godina. Dana, koji se nikad nije smio dogoditi, ali dogodio se. To je jedan od onih dana, koje čovjek pamti do kraja života. Zna točno gdje je bio, što je radio i kako se osjećao u trenutku kada je stigla vijest: Hrvoja više nema među nama.

Poznavao sam te dovoljno dobro da znam koliko si volio nogomet i svoj Zadar i koliko si bio predan onome što si radio. Ali još bolje upoznao sam te kroz rad i razmišljanje tvog oca. Koliku snagu i srce mora imati čovjek da, nakon smrti djeteta, dođe na mjesto najveće životne tragedije i upusti se u bilo kakvu vrstu posla. A kamoli onakvu, kakva je Svetka dočekala dolaskom u Nogometni klub Zadar.

Klub, koji je u tom trenutku bio na najnižim granama u povijesti. Ne samo rezultatski, nego prvenstveno organizacijski, financijski i moralno, u smislu da je mnogim našim sugrađanima predstavljao predmet sprdnje, a ne radosti što bi trebao biti. I sam otac će ti danas priznati da nije bio potpuno siguran u što se upušta, ali je od početka imao jasnu viziju što želi i ni u jednom trenutku nije pomislio odustati.

A mogao je, s obzirom na sve na što je naišao u proteklih godinu i pol dana. Jer u konačnici, netko bi se logično zapitao, što mu to treba u životu? Doista, što mu to treba? Treba mu zbog tebe. Da bi napravio Zadar kakav zaslužuješ. Zbog načina na koji si živio, zbog ljubavi koju si imao i zbog života kojega si ostavio na svojim, našim Stanovima. I da bi takav Zadar ostavio nekim novim dječacima koji će trčati za loptom na najdražem zelenom travnjaku.

Deset godina prošlo je, dragi Hrvoje, otkako te više nema među nama. Često se spomene tvoje ime i sjećanje na tebe još je uvijek vrlo živo u mislima i srcima tvojih prijatelja, mnogih Zadrana i nogometnih zaljubljenika. Nisi zaboravljen. Prolazimo tvojom ulicom, slušamo tvoju pjesmu, igramo utakmice tebi u čast, nosimo ti cvijeće, pišemo transparente, molimo na tvom grobu…

Ali možemo više. Možemo i moramo. Siguran sam da će jednoga dana Zadar dobiti novi stadion koji će nositi tvoje ime, no daleko je još taj dan. A do tada moramo dati sve od sebe da iz ovoga što imamo napravimo najbolje što možemo. Ne samo na ovaj tužan dan, nego svaki dan. Baš onako kako to radi tvoj otac svaki dan kada prođe pored tvoje slike na ulazu u stadion.

Dragi Hrvoje, ne volim kada stvari ostanu samo na riječima. I zato ti ovo pišem. Jer znam da s naše strane, sa strane ljudi koji danas rade i igraju u Nogometnom klubu Zadar, ovo neće ostati samo na riječima. Borimo se i borit ćemo se svakoga dana za bolji klub, za kvalitetnije uvjete, za nešto, na što bi ti bio ponosan. Za nešto, što će neka nova zadarska dica zavoljeti jednako onako kako si ti volio.

U subotu ćemo, dragi Hrvoje, odigrati još jednu utakmicu tebi u čast. Nadam se i vjerujem na punim Stanovima. I ove će godine emocije biti snažne, možda i snažnije nego prethodnih, jer eto, prošlo je već punih 10 godina. Proći će, međutim, i ta utakmica, a naša borba će se nastaviti. I neće biti ništa lakša nego prije.

I ne očekujemo to. Samo nas nastavi čuvati kao i do sada i davati nam snagu. Svom ocu, svojoj obitelji, prijateljima i svima nama koji čuvamo uspomenu na tebe i trudimo se izgraditi Zadar kakav zaslužuješ. Vidimo se u subotu, Dvanaesti anđele. Znam da ćeš i ovaj put biti tu i bdjeti nad svojih 11 lavova.

Foto: Dino Dević